Kristian Novak nagrađenim „Ciganinom“ ogolio društvo do same njegove srži

|Autor: Kristian Novak

|Naslov: Ciganin, ali najljepši

|Izdavač: OceanMore

|Godina izdanja: 2016.

|Ocjena: 5

Samo su dva iskonska straha, jesi znala to? Rodiš se sa strahom od glasnih zvukova i strahom od padanja. Ozbiljno, imaš na internetu. Ostalih stotinu fobija naučiš od bližnjih. Neke te čuvaju od opasnosti, da. Ali većina je tu samo da zbija šale s našim životima.

Tim riječima počinje prema Tportalovu izboru najbolji roman 2016. godine, Ciganin, ali najljepši. Na idućih je 400 stranica autor ispisao sagu o jednom trenutku u jednom naoko posve običnom društvu te četirima sudbinama koje empatično ruše kulturne, društvene i moralne stereotipe, a pred čitatelja stavljaju svu surovost društva u kojem i sam živi.

Odlučivši nasloviti dijelove romana nazivima različitih fobija, Novak nakon inkoativne rečenice razlaže početnu misao dovodeći nas do kulture kao početka i kraja spominjanih strahova, među kojima se najviše ističe strah od Drugoga. Nerijetko svjedočimo stereotipizaciji identiteta, društvenim podjelama na nas i njih, pri čemu su oni drugi uvijek manje vrijedni, manje kulturno bogati, dok je vlastita grupa smatrana višom i boljom. Upravo se s tim podjelama u rodnom kraju suočava i Novak te, ispričavši četiri različite priče, prodire u samu srž međukulturnih fobija, netrpeljivosti i razlika koje mogu izroditi samo zlo i nesreću. Strah od Drugoga istodobno je i strah da Drugog ne prepoznamo u sebi, a sebe u Drugome. S njim se suočavaju protagonisti romana, ali je duboko usađen u svakoga od nas.

Ako smeta tvome ocu

ako kaže kako grešiš

ti mu reci dušo moja

Ciganin je, ali najlepši.

Nemoj me tako gledati, daj da ti kažem zašto me pogodilo. Nije mene ubola ni riječ ‘Ciganin’ ni riječ ‘najlepši’. Ova između, ova prokleta, ‘ali’. To je riječ uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvijek dijeli od dobrih slika, shvaćaš.

On je vrejden, ali je Cigan.

Ciganica je, ali pošrena.

Sandijevi su za nas s te krive strane, shvatila sam. Od svega dobrog i lijepog dijeli ih riječ koja kaže da nisu sasvim vrijedni toga. Upozorava da u svojoj srži…možda skrivaju i potpunu suprotnost. Bilo mi je teško zbog toga, shvaćaš. I, da, željela sam vidjeti kako je s njegove strane tog prokletog ‘ali’, pa makar tamo ostala zauvijek.

Raskošna naracija romana obuhvaća precizno ispripovijedane biografije iz četiriju kulturnih krugova. Prvi, domicilni, predstavlja četredesetogodišnja Milena, poslovnim i privatnim krahom natjerana na povratak u rodni Sabolščak i brigu za ekstravagantnog djeda (japicu). Predstavnik je drugoga mladi Rom Sandi Ignjac, Milenin ljubavnik koji narativni glas dobiva tek kada kreće njegova borba na život ili smrt. Treći je onaj koji predstavlja neiskusni policajac Zoran Plančić, državni, institucionalni, a četvrti je krug izbjeglički, vezan uz tužnu priču Kurda Nuzata, čime se mladi autor dotiče trenutno goruće teme izbjegličke krize. Sve četiri priče povezane su jednim trenutkom u vremenu i jednim krvavim ubojstvom. Književnim se diskursom uspijevaju demontirati uvriježene predodžbe i stereotipi i obuhvatiti u jednoj priči složenost i ambivalentnost svojstvene stvarnom životu. Iako je u središtu fabule surovo ubojstvo, čime se ovaj roman kojemu ne nedostaje napetosti može svrstati i u politički krimić, razrješenje ubojstva nije u samom fokusu radnje – važnost je u pričanju.

Nestale mi slike, nestali mirisi i dodiri i zvukovi. Ovo što govorim nisu sjećanja, to su prazne riječi, od njih je otpalo sve živo i stvarno.

Slijedeći Bahtinov ideal polifonijskog pripovijedanja, Novak svakom pripovjedaču daje vlastiti glas pažljivo ga nijansirajući i koketirajući s jezikom, čime doprinosi rapsodiji kulturalnih osobitosti na dodiru različitih društvenih skupina. Sandijev nas glas upoznaje s romskim identitetom, pravilima koja vladaju u njihovoj društvenoj zajednici i neizbježnosti sudbine. Milena pripovijeda o netrpeljivostima među Međimurcima koji se trude naizgled živjeti normalnim životima koji su prilično daleko od onih kakvim ih žele predstaviti. Plančić čitatelja upoznaje sa zakonima koji funkcioniraju unutar policijskih krugova, pitanjem časti i moralne odgovornosti, dok nas Nuzat vodi na opasno i surovo putovanje kroz nekoliko država i preko nekoliko granica, putovanje čiji je cilj nedostižan, a polazna točka s vremenom izbrisana iz sjećanja i pamćenja.

Zlo je neobičan stvor, puno razmišljam o tome. Kad se skriva, ne možeš dokazati da postoji. Kada izađe na vidjelo, dobiva vlastitu gravitaciju. Nešto je pokrenuto davno prije nas i mi to šutke kočimo, kočimo čitavih života. Znamo da tako valja, pa učimo i djecu da nastave kočiti nakon nas. Ali se i trošimo jer nam mir nije prirodno stanje.

Osim što predstavlja kritiku korumpiranog društva u kojemu se stvari nazivaju krivim imenom kako bi se održao privid stabilnosti i civiliziranosti, roman je kritika medijskog diskursa, njegove stereotipizacije i senzualizacije te takozvanog aktivizma na društvenim mrežama i humanitarnog aktivizma vidljivog u posjetima konferencijama koji služe samo u turističke svrhe. Zahvaljujući svemu tome, naizgled napeti politički krimić prerasta u sociološku studiju kojom Novak, slažući detalj na detalj, stvara savršenu sliku nesavršenog međimurskog društva koja nadrasta okvire jednog kraja, pa čak i jedne države.

 

Naslovna slika: Kristian Novak

Napisala: Željka

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s